Opera Seviljski brijač iz 1816. godine skladatelja Gioachina Rossinija predstavlja vrhunac i zaokruženje razvoja opere buffe. Djelo se temelji na komediji Pierrea Augustina Carona de Beaumarchaisa, a odlikuje se jasno strukturiranom glazbeno-dramaturškom koncepcijom, izraženom povezanošću između glazbe i scenskog zbivanja te karakterističnim ansamblima i finalima koji pokreću radnju.
Seviljski brijač jedna je od najomiljenijih i najčešće izvođenih opera svih vremena, stalni dio opernog repertoara zahvaljujući svojoj melodijskoj domišljatosti, ritmičkoj živosti i zahtjevnim vokalnim dionicama, osobito za koloraturni mezzosopran, bariton i bas.
Djelo odlikuje iznimno dinamična dramaturgija, u kojoj se radnja razvija kroz niz brzih, često kontrastnih situacija, uz stalnu interakciju solističkih i ansambl brojeva. Glazbeni jezik obilježavaju jasno oblikovani likovi, ekonomična uporaba recitativa i postupno građenje napetosti takozvanim Rossinijevim crescendom. Ansambli, osobito završeci činova, imaju ključnu ulogu u oblikovanju glazbenog toka i dramaturškom zaokruživanju prizora. Djelo pokazuje i visok stupanj sinkronizacije između scenskog pokreta i glazbene strukture, čime se stvara snažna povezanost između narativnog i glazbenog sloja. Upravo zbog tih značajki Seviljski brijač ostaje jedno od temeljnih djela operne literature i trajni oblik operne komedije.
Priča prati grofa Almavivu, koji dolazi u Sevillu i serenadom pokušava osvojiti Rosinu, ali bez uspjeha. Upoznaje Figara, domišljatog brijača koji poznaje sve gradske tajne, te mu povjerava svoju ljubav prema Rosini. Figaro mu predlaže plan prerušavanja kako bi se približio djevojci koja živi pod strogim nadzorom doktora Bartola. Rosina u međuvremenu uspijeva poslati pismo „Lindoru“ — Almavivi u prerušavanju — i izražava želju za bijegom. Bartolo i don Basilio pokušavaju zaustaviti grofa klevetama i ubrzati vjenčanje. Almaviva se prerušava u pijanog vojnika, ulazi u kuću i uspostavlja kontakt s Rosinom, a zatim se u drugom činu pojavljuje i kao učitelj glazbe. Figaro pomaže organizirati bijeg, dok Basilia podmićuju kako bi otišao. Bartolo pokušava uvjeriti Rosinu da je Lindoro vara, no Almaviva otkriva svoj pravi identitet. Na kraju se, uz pomoć Figara i bilježnika, Almaviva i Rosina vjenčaju prije nego što Bartolo uspije spriječiti brak.
Vodeći solisti ansambla ljubljanske Opere (navesti), pod dirigentskim vodstvom Ayrtona Desimpelaerja i u režiji Marina Blaževića, predstavljaju Seviljskog brijača u dinamičnoj i suvremenoj, takozvanoj semi-staged izvedbi s orkestrom na pozornici, što omogućuje neposredniji i intenzivniji odnos između glazbenika, pjevača i publike.
Vizualna komponenta ostaje izrazito kazališna — s kostimima, scenografijom, scenskom rasvjetom i jasno oblikovanom režijom — dok se izvedba usmjerava na proscenij i stvara fokusiran, komunikativan prostor igre. Takav pristup omogućuje veću preglednost radnje, naglašava glumačku izražajnost i dodatno ističe virtuoznost Rossinijeve glazbe.
Riječ je o suvremenom, agilnom formatu koji zadržava sve ključne značajke i operne predstave i koncerta, istodobno omogućujući izvedbenu razigranost i prilagodljivost različitim izvedbenim prostorima, odnosno pozornicama.
